Tibetski mastif

Izvorni naziv pasmine: Do-Khyi


Porijeklo: Tibet


Patronat nad stanmdardom: FCI Standard 230


FCI Klasifikacija: Grupa 2 - Pinceri, snauceri, molosi, svicarski planinski psi i druge pasmine


Sekcija 2.2. Molosoidni psi planinskog tipa


Upotreba: Pas za pratnju i cuvarski pas


Ocekivana duzina zivota: 10-11 godina


Dlaka: Dlaka je ostra, tanka, ne preduga, s puno vunaste poddlake. Muzjaci obilnije odlakani nego zenke.


Boja: Crna sa ili bez paleza, plava sa ili bez paleza, zlatna u
svim nijansama. Dozvoljene male bijele oznake na prsima i sapama.


Visina: Muzjaci 66cm, zenke 61cm


Povijest tibetskog mastifa - velikog cuvarskog psa s Tibeta, kriju
misticne legende gdje se ispreplice povijest zivotinja i Ijudi koji su
zajedno zivjeli na visokim planinama Himalaje i podrucjima Centralne
Azije. U povijesti tog podrucja posebno mjesto posveceno je ovom psu
jer se mnogi slazu kako je upravo ova pasmina cini temelj modernih,
velikih, uporabnih pasmina koje su razvijene u novije doba.

Najraniji pisani dokumenti a velikim psima datiraju iz vremena
1100 godina prije Krista iz Kine. Tada su ovdje pronadene lubanje
velikog psa iz vremena bronce. Ljudi koji proucavaju ovu pasminu jos
uvijek dvoje i imaju nekoliko razlicitih teorija a njegovom razvoju.
No, jedno je sigurno - jos oko 350 godina prije Krista spominjao gaje u
svojim djelima Aristotel, a od tada pa sve do odlaska Marka Pola u
Aziju (1271.g) a ovoj je pasmini ispricano bezbroj mitova kao o velikoj
radnoj pasmini cuvara nomada s Himalaja i cuvara tibetskih samostana. U
svakom slucaju svi povijesni materijali cijene prirodnu snagu i
impresivnost ove pasmine, kako fizicke, tako i psihicke. Cak je i
njegov lavez opisan kao jedinstveno i visoko cijenjeno obiljezje.

Dakle, tragom povijesti kad je Marko Polo stigao u Aziji bio je
fasciniran psom kojeg opisuje "velikim poput magarca, sposobnim
rastrgati svaku zvijer, pa cak i lava". Danas znamo da su magarci u
Aziji bili znatno nizi, medutim i tada su svojom velicinom premasivali
danasnju visinu tibetskog mastifa.


Aleksandar Veliki (Makedonski), bio je prvi vladar antickog svijeta
koji je od azijskih vladara dobio na dar velike pse, a prvi ih je
takoder upotrijebio u borbi, Rimljani su ih kasnije doveli najprije
kuci, na Apeninski poluotok, a kasnije rasirili po cijeloj Europi.
Potomci tih molosa zive i danas, a genski su rasireni mnogim novodobnim
pasminama, od rotvajlera, velikog svicarskog psa, pirinejskog
planinskog psa, pa cak i pasa s Kavkaza i Anatolije kojima su ovi psi,
iako ne direktni potomci, ipak veliki srodnici. Ove su pasmine vece od
danasnjeg tibetskog mastifa, a takoder i puno ostriji i zesci borci
protiv onih koji ugroze njegovog vlasnika.


Znajuci za pisanja Marka Pola, britanski su osvajaci kasnije
cijelim Tibetom pokusavali pronaci psa kojeg je on opisao, ali su bili
jako razocarani sto ga nisu nasli. Nijedan nije bio velik kao magarac i
divlji kao zvijer. Pronasli su samo cuvare, doduse impozantne, ali samo
pse. Prvi izvjestaji britanski casnika s pocetka 19. stoljeca koji su
prvi vidjeli ovog psa, govorili su kako nista prije govoreno nije
istina. Ti napisi toliko su uzbudili prve britanske kinologe, da su se
rasirili tibetskim planinama trazeci domaceg prapsa.

Stvorena legenda tjerala ih je da nadu psa iz opisa Marka Pola,
ali im to nije poslo od ruke. U jednoj britanskoj knjizi iz 1879.g.
zapisano je da su psi dovedeni s Tibeta, da im je naziv tibetski
mastif, te da su slicni njufaundlanderu, ali da rep imaju vise nasaden
i nose ga presavijeno na leda, a po boji su vecinom crni s palezom. U
istoj knjizi njufaundlanderi su opisani kao pasmina znatno niza nego
sto je ona danas. U Europi Englezi su bili prvi koji su poceli uvoziti
ovu pasminu u novije doba.

Pukovnik Bayley i Duncan bili su prvi uzgajaci ove pasmine u
Velikoj Britaniji, ali su danas linije pasa tada koristenih u uzgoju u
potpunosti nestale.

Na kontinentalnom dijelu Europe, prva legla pojavila su se daleke
1898. godine, i brzo su razgrabljena. Psi uzgajani na kontinentalnom
dijelu bili su uocljivo drugaciji od onih britanskih. U tridesetim
godinama proslog stoljeca, Englezi su napisali prvi standard ove
pasmine.


Upravo nekako u to vrijeme kinolozi su izgubili interes za uzgoj
ove pasmine, pa je skoro pala u zaborav. Trebalo je proci jos
tridesetak godina da se kinoloski svijet probudi i ponovo lati
istrazivanja tibetanskog psa. U Nepalu je cijelo to vrijeme postojao
pasminski klub brizno pazeci da se ova pasmina ne ugasi. Velika vecina,
sada dobro rasirenih tibetanskih mastifa zato u novije vrijeme nije
dosla s Tibeta, vec iz Nepala. U sedamdesetim godinama proslog
stoljeca, kada su psi dovodeni iz Nepala, na starom kontinentu gotovo
da i nije bilo tragova starog uzgoja.

Sve je zapocelo iznova, pa se posljednjih dvadesetak godina ova pasmina dobro raZV1Ja.

No ostavimo na trenutak povijest i pozabavimo se samim tibetskim
mastifom kao psom. Nekoliko je karakteristika koje cine ovu pasminu
jedinstvenom u psecem svijetu. To je jos uvijek primitivna pasmina,
zenke tibetskog mastifa tjeraju se jos uvijek samo jednom godisnje.


Uobicajeno je da ovaj pas ne posjeduje tezak pseci miris. Tijekom
godine pas ima dva sloja dlacnog pokrivaca - dlaku i bogatu potdlaku, a
linja se u pravilu ljeti.

Za to vrijeme pas zahtjeva cetkanje. Dlaka je uobicajeno duza oko
vrata gdje cini grivu i vizualno cini ovog psa ostrijim i jacim.

Sazrijevanje im je prilicno sporo i punu snagu postizu zenke
izmedu tri i cetiri godine starosti, a muzjaci izmedu cetvrte i pete
godine. Iako se jedinke naravno razlikuju generalno se moze istaci da
je ova pasmina divlje snazna, hrabra, s urodenim snaznim, zastitnickim
instinktom. Lako je prilagodljiv zivotnim uvjetima. Prema strancima je
suzdrzljiv i oprezan. Kao visoko inteligentan pasa posjeduje i
neocekivano dobru memoriju - kad jednom upozna osobu, tesko je
zaboravlja. Kako se radi O velikom psu potreban mu je i odgovarajuci
prostor. Izvan kuce jako je aktivan, a dok je u kuci uobicajeno je
smiren i tih. Nije sklon ponasanju "nocnog lajaca" koji uznemiruje vas,
ukucane i susjede, vec je nocu uglavnom neprimjetan. S obzirom na
njegovu snagu i narav, potrebna je njegova dobra socijalizacija i
trening, kako bi vlasnik i pas uzivali u suzivotu bez stresnih
situacija. Uz navedene cuvarske sposobnosti treba napomenuti ijak
instinkt zastite vlasnika i okoline od predatora.


Kao i mnoge druge stare, psihicki stabilne pasmine vrlo je strpljiv
s djecom, pa ga sve nabrojene karakteristike cine izvrsnim obiteljskim
psom. Sama njegova pojava je isto tako zanimljiva i on je oku privlacan
izlozbeni pas.