Oštrodlaki posavski gonič

POVIJESNI ZAPISI I SPOMINJANJA

Zapise o postojanju lovačkih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenofont (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine goniča i to:
• Kastorove goniče (Canis Castorius) i
• „Lisičare“ (Canis Vulpinus).
Prvi tip goniča Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a uši su im preklopljene (vjerovatno je riječ o brakoidnom tipu goniča - op.a.), dok „lisičare“ smatra da su križanci između Kastorovog goniča i lisica, a opisuje ih kao pse izdužene gubice sa zašiljenim ušima.
Autor nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, već da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipične kod današnjeg posavskog goniča – op. Špoljarić).

Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikodemije u Maloj Aziji u svom djelu „Kynegetikon“ piše o lovačkim psima svog vremena i ukazuje na činjenicu da su oni potomci lovačkih pasa klasične Grčke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i „keltskih goniča“ za koje kaže da se odlikuju spretnošču pri lovu.
Opisuje ih kao oštrodlake pse koji na glavi imaju izraženu bradu i brkove, a iznad očiju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tužnom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veća od 45 cm, a po boji su bili riđi.

Arrianus ih naziva „seguzijskim psima“, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali.
Sličan oblik tijela kao što ima Arrianov „seguzijac“ imao je oštrodlaki posavski gonič.



Prvo sistematsko istraživanje i proučavanje goniča na Balkanu izvršio je Austrijski brakolog Franc B. Laska koji je bio austrijski oficir, a živio je krajem prošlog i početkom dvadesetog stoljeća u Sarajevu.
Laska je bio pasionirani lovac i ljubitelj lovačkih pasa. Proputovao je Bosnu i Hercegovinu i upoznao se sa psima u njoj.
Svoja istraživanja i proučavanja objavio je u knjizi „Die Waidwerk in Bosnien und der Hercegovina“ koja je objavljena 1905.g. u Grazu.
Za vrijeme proučavanja izmjerio je 443 kratkodlaka, 307 dugodlaka i 286 oštrodlaka goniča.
Sve goniče opisao je pod nazivom „bosanski gonič“, a dijelio ih je samo po dužini dlake na kratkodlake, dugodlake i oštrodlake.
Proučavanjem goniča u Bosni i Hercegovini, proucio je i hrvatske pasmine goniča.

Kinološki savez Jugoslavije seli 1953.g. iz Ljubljane u Beograd, a slijedeće 1954. godine na prijedlog mr. Ratimira Orbana osniva Plenum Kinološkog saveza Jugoslavije „Saveznu komisiju za autohtone pse“ koja ima sve kompetencije za goniče tadašnje Jugoslavije.

Navedena komisija na svom sastanku 13.08.1955.godine u Beogradu donosi između ostalog i Odluku da se moraju donijeti standardi za posavskog oštrodlakog goniča i posavskog dugodlakog goniča. Zadatak za izradu standarda povjeren je Kinološkom udruženju Hrvatske.



U međuvremenu je na godišnjoj skupštini FCI-a u Luksemburgu 08. 04. 1955. godine došlo do međunarodne verifikacije standarda goniča bivše Jugoslavije, tj. tek tada FCI zvanično priznaje standarde goniča koji su podnešeni za registraciju 1948.g. na Bledu.
Tada su priznate pasmine
• Istarski kratkodlaki gonič (standard verificiran pod brojem 151),
• istarski oštrodlaki gonič (br. 152),
• kraški gonič (današnji posavski gonič - br. 154),
• dalmatinski lovački pas (današnji dalmatinski pas - br. 153),
• balkanski gonič (br. 150) i
• ilirski gonič (današnji bosanski oštrodlaki gonič - barak - br. 155).

Na sastanku Stručnog savjeta KSJ u Beogradu 6.07.1957.g. usvojen je izmijenjen i dopunjen standard za posavskog goniča kojeg je dostavio KUH (znači da je već tada na razini tadašnjeg KSJ Kinološko udruženje Hrvatske imalo domicilnost nad posavskim goničem) KSJ kojeg nakon sto ga verificira Plenum KSJ-a treba prevesti i poslati FCI-u.

KUH organizira 8. 09. 1958.g. Republički zbor sudaca za goniče u Delnicama, gdje su jasno definirane dvije stvari:
Prvo da se hrvatske pasmine goniča na neki način „zanemaruju“ u uzgoju, iako lovci u Gorskom kotaru i cijeloj Hrvatskoj (gdje se lovi s goničima) ističu da strane pasmine ni približno ne odgovaraju u lovu kao domaće hrvatske pasmine goniča.
Drugo, pokrenuta je ponovno inicijativa za svekoliku borbu za očuvanja autohtonih goniča u Hrvatskoj.



Izvor podataka:
Boris Špoljarić – Dokazi o podrijetlu…
Milivoj Urošević – Naši goniči