Istarski gonič kratkodlaki

Kroz nekoliko članaka upoznat ću vas sa skupinom istarskih goniča (kratkodlaki, oštrodlaki i navodno dugodlaki) a kasnije samo pisati o kratkodlakom u ovom topicu.



POVIJESNI ZAPISI O ISTARSKIM GONICIMA

Zapise o postojanju lovackih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenophon (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi ?De Venatione? (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine gonica i to Kastorove gonice (Canis Castorius) i ?lisicare? (Canis Vulpinus). Prvi tip gonica Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a usi su im preklopljene (vjerovatno je rijec o brakoidnom tipu gonica - op.a.), dok ?lisicare? smatra da su krizanci izmedju Kastorovog gonica i lisica, a opisuje ih kao pse izduzene gubice sa zasiljenim usima. Autor, nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak ?plemenitosti?, vec da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipicne kod istarskih gonica - op.a.).

Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikomedije u Maloj Aziji u svom djelu ?Kynegetikos? pise o lovackim psima svog vremena i ukazuje na cinjenicu da su oni potomci lovackih pasa klasicne Grcke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i ?keltskih gonica? za koje kaze da se odlikuju spretnoscu pri lovu. Opisuje ih kao ostrodlake pse koji na glavi imaju izrazenu bradu i brkove, a iznad ociju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tuznom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veca od 45 cm, a po boji su bili ridji.
Arrianus ih naziva ?seguzijskim psima?, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Slican oblik tijela kao sto ima Arrianov ?seguzijac? ima danasnji istarski ostrodlaki gonic (osim po boji - op.a.).


Iz 1404.g. potjece ?Hrvojev misal? koji je jedna od prvih knjiga pisanih glagoljicom (starohrvatskim pismom). U navedenom misalu je minijatura od nepoznatog autora koja prikazuje srednjevjekovnog lovca na konju sa sokolom u ruci i psom ispod konja (M. Pantelic 1970.g.). Iako je prilikom restauracije misala doslo da odredjene nepreciznosti tako da je pas izgubio odredjena tipicna pasminska obiljezja, ipak bi se moglo na osnovu proporcija tijela, oblika glave, polozaja usiju, te boji (bijela sa smedjkastonarandjastim oznakama) reci da se radi o brakoidnom tipu psa odnosno da je rijec o istarskom kratkodlakom gonicu (prof. dr. M. Bauer 1994.g.). Nadalje ovo jasno ukazuje i na cinjenicu da su se istarski gonici vec tada uzgajali ne samo u Hrvatskoj vec i u danasnjoj Bosni i Hercegovini.

U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika ?Poklonstvo kraljeva? (mr. R. Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem sredisnjem dijelu slike naslikan je vodic pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva ?psar?, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikasa vec od 1070.g. (Racki 1877.g.), kako na povodniku drzi cetiri psa svijetlozute boje, sa uspravnim siljatim usima. Moze se sa velikom sigurnoscu pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonic. Takav isti hrtoliki gonic naslikan je jos i desno, a sa njegove desne strane vidi se jedan lovacki pas svjetlo smedje boje sa preklopljenim usima, a to je vjerovatno danasnji posavski gonic, dok je lijevo od hrtolikog gonica takodjer lovacki pas bijele boje sa preklopljenim usima sto nedvojbeno potvrdjuje da se radi o istarskom kratkodlakom gonicu. Po slici lovacki psi sa preklopljenim usima su snaznije gradje tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih gonica koji su izduzenijeg tijela i lakse gradje strsecih usiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, 15 st. Beram je je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pucanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (cakavstinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemacki.
Istarske freske (14.-16.st.) znacajne su zato sto su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog ziviota sa pojedinostima sto govore da su slikari slikali ljude i obicaje u Istri u vremenu kada su nastale.

Venecijanski majstor Vecelli Tiziana (1488-1576.g.) naslikao je 1551.g. sliku ?Capitano con amorino e cane? na kojoj je u donjem desnom uglu pas bijele boje sa narandjasrtim oznakama na usima zu kojeg bi se moglo reci da je kratkodlaki istarski gonic.
Od istog autora nalazimo i sliku iz 1562. g. ?Diana e Atteone? gdje su prikazana 4 psa od kojih su dva svijetlije gotovo bijele boje sa narandjastim oznakama po glavi i tijelu. Za jednog od dva bijela psa moze se reci da ima duzu - ostru dlaku pa je moguce da je rijec o istarskom kratkodlakom i ostrodlakom gonicu. Ostala dva psa su tamne gotovo crne boje.
Treca Tizianova slika koja je nama vrlo zanimljiva je iz 1575/76 ?Fanciullo con cani? gdje je lijevo i desno od Fancuilla dva odrasla psa i dva steneta. Desni pas stoji bijele je boje sa narandastim oznakama po usima. Zanimljivo je da je rep odlakan sa duzom dlakom. Moguce je da se radi o istarskom gonicu.

2. dio

Djakovacki biskup Petar Bakic u manuskriptu iz 1719.g ?De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719? na latinskom jeziku pise o lovackim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedece:
?Hrvatska je vec u 14. stoljecu bila, obzirom na bogata lovista sa raznom divljaci i na odlicne lovacke terene raznih klimatskih podrucja, vrlo znacajno uzgajaliste najboljih lovackih pasa. Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovacki psi u razne evropske zemlje. Prema postojecim pisanim podacima vec su se u 14. stoljecu, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovcarskog psa hrvatskog ovcara i nase izvorne pasmine lovackih pasa od kojih cu spomenuti samo najbrojnije i najznacajnije. Medju te ubrajaju se lovacki psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na celu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovacki psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne velicine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najvise u hrvatskim krajevima oko mora.
Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se sire po evropskim zemljama.? (misli se na 1719.g. - op.a.).
Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim gonicima.

Petar Lukic djakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvjestaju iz 1752.g. ?Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752? na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece:
?Od lovackih pas najvise se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastozuckasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na celu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih zivotinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovacki pas takoder oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa vecim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je narocito dobar za lov u kamenitim podrucjima.?

U Poreckom muzeju pronadjena je slika iz sredine 18. stoljeca koja prikazuje portret majke (pretpostavlja se da se zvala Markantonia) Michele i Antonia De`Fachinettia, poznate aristokratske familije u Porecu. Na slici se u donjem lijevom uglu vidi glava psa tipicne brakoidne forme sa preklopljenim usima, bijele boje sa smedkastozutim flekama po lubanji i usima. Familija De`Fachinetti je posebnu paznju poklanjala njegovanju istarskih tradicija. Mozemo reci, da je uzgoj istarskih lovackih pasa zaokupljao interes ove familije jer je lov tada bio statusni simbol. Naslikana glava je znacajna jer prikazuje glavu istarskog kratkodlakog gonica kojeg danas 250 godina kasnije poznajemo, znaci da se pas od tada nije gotovo nista izmjenio.

Namjesnistvo u Zadru (Dalmacija) izdalo je 19. 06. 1822.g. ?Naredbu o drzanju pasa? koja je objavljena u casopisu ?Kralski Dalmatin?, a bila je potpisana od guvernera Dalmacije i protomedika. Ta je uredba dijelila sve tada poznate pasmine pasa u Dalmaciji u pet pasminskih grupa. Kao prva grupa navedeni su ?samolovci?, a to bi bili danasnji gonici-sami love (dr. L. Brozovic 1959.g.) Navedena odluka je vazna jer dokazuje da su tada psi gonici bili poznati i uzgajani u Dalmaciji.

U Istri je takodjer 1822.g. donesen propis o lovu i skolovanju pasa gonica (mr. R. Orban 1979.g.), sto ponovo upucuje da je uzgoj pasa gonica u Istri bio vrlo intezivan, te da su se na istarskom poluotoku gonici koristili za lov.

Opce hrvatsko drustvo za zastitu lova i ribolova (Allgemeine Kroatische Schutzverein für Jagd und Fischerei) iz Zagreba postaje 1891.g. clanom ?Austrijskog drustva za uzgoj cistokrvnih pasa? (vrhovna kinoloska organizacija u cijeloj tadasnjoj Austro-Ugarskoj, u cijem sastavu je bila i Hrvatska), pa se ta godina uzma kao godina pocetka kinoloskog rada u Hrvatskoj.
Tri godine kasnije u Vrbovskom (Gorski kotar) odrzana je od 20. do 30. 09. 1894.g. regionalna izlozba domacih zivotinja na kojoj su prvi puta izlozeni i lovacki psi u okviru ?Male izlozbe lovackih pasa? kada je izlozeno 10 ?kerova? istarskih brekova iz psetarne u Bosiljevu vlasnistvo grofa Kristofora Volkya.

Godine 1894. je grof H. von Bylandt u knizi ?Die Hunderassen? (I izdanje) opisao istarske gonice i objavljena je slika 4 istarska gonica. II izdanje iste knjige uslijedilo je 1897. godine.

F. B. Laska u radnji ?Die bosnische stichelhaarige Bracke? iz 1896.g. navodi da benediktinci odvode sa Balkanskog poluotoka pse gonice u Francusku. Zna se da su benediktinci bili prvi redovnici koji su stigli u hrvatske krajeve. Posebno je puno benediktinskih opatija bilo u Istri. S druge strane treba znati da su u Francuskoj benediktinci bili uzgajivaci pasmina pasa porcelanski gonici. U povijesti te pamine stoji da je za oplemenjivanje upotrebljavani psi iz ?dalekih talijanskih krajeva?, a to su najvjerovatnije morali biti psi ili iz Iste ili iz Dalmacije, koje su u to doba bile pod Mletackom vlascu.
Isti autor 1897.g. opisuje istarskog gonica u knjizi ?Österreichisches kynologisches Jahresbuch?, gdje navodi da je taj pas omiljeniji od austrijskog braka.

Na Beckoj izlozbi pasa 1898.g. bilo je izlozeno sest istarskih gonica koji su u katalogu bili upisani kao ?bijeli kratkodlaki braki?. Te pse su pod utjecajen tada poznatog Austro-Ugarskog brakologa F. B. Laske prijavili lovci iz Slovenije (tada su Hrvatska i Slovenija bile u sastavu Austro-Ugarske monarhije). Svi izlozeni psi na toj izlozbi bili su nagradjeni.
Ako se procita sto je napisao dr. Ivan Lovrencic u radnji pod naslovom ?Istarski brak? (Ljubljana 1944.g.) vidi se da je centar zanimanja za istarske gonice u Sloveniji u periodu od osamdesetih godina proslog stoljeca do tridesetih godina ovog stoljeca bila Ribnicka dolina. Medju tadasnjim slovenskim lovcima za popularizaciju istarskih gonica znacajni su J. B. Kosler i Suflaj, a smrcu ove dvojice istarski gonici u Sloveniji polako gube na popularnosti i sve ih vise u lovu zamjenjuju brak-jazavcari.
Autor navodi (strana 88) da je industrijalac iz Hrasnika Fritz Burger, veliki zaljubljenik u istarske ostrodlake gonice, u periodu 1880-1890.g. lovio sa istarskim gonicima u lovistima oko Hrasnika. F. Burger za istarske gonice kaze da ih je dobio sa Krasa (podrucje Bijele Istre - Kras - B. Klaic 1988.g.), te da se istarski gonic bolje udomacio u tom podrucju, od brak-jazavcara, a njegov istarski gonic po imenu Kolombo pricinjavao mu je veliko veselje u lovu na zeceve (?Kolombini? je stari pucki naziv za istarskog kratkodlkog gonica u Istri, a kolombo je ime koje je vjerovatno izvedeno iz toga - op. a.).
Dr. I. Lovrencic na strani 100 navedene studije navodi da je Istra od uvijek srediste uzgoja istarskih gonica.
Uz ovo veoma zanimljiv podatak nalazi se u brosuri ?50 let slovenske kinologije? koju je izdalo Drustvo ljubiteljev pticarjev u Ljubljani 1970.g. U tekstu kojeg je napisao Joze Kristen pod naslovom ?Pogled nazaj? na stranama 27 i 28 citamo da su pred Prvi svjetski rat neki slovenski lovci isli u Istru kupiti lovacke pse i to u okolicu Pazina i Buzeta, gdje su kupovali kratkodlake istarske gonice koje su Istrani zvali ?kolombini?, zatim posavske gonice koji su u Istri zvani ?boskini? i ostrodlake istarske gonice koji su medju istarskim pukom zvani ?barbini?. To su bili, kako navodi Kristen, lovci iz Ribniske i Cerkniske doline.
U vrijeme Austo-Ugarske monarhije, Istra je bila povezana, osim sa Hrvatskom i Dalmacijom, vrlo dobro i sa Slovenijom. Za lov sa gonicima zanimaju se lovci, a oni cesto putuju kao gosti u razne lovove, pa su tako i slovenski lovci prilikom svojih lovova po Istri upoznali gonice tog poluotoka, te su ih kupovali i odnosili u Sloveniju i dalje uzgajali. Istarske gonice slovenski lovci konstantno od sredine proslog stoljeca nabavljaju u Istri. I najpoznatiji slovenski brakolog dr. I. Lovrencic je bio poznat ne samo medju slovenskim lovcima i uzgajivacima gonica, vec i medu istarskim lovcima i uzgajivacima gonica jer je on upravo u Istri odabirao i kupovao istarske gonice za svoju uzgajivacnicu ?Podgora?. To se dogadalo konstantno, jer je Istra mjesto gdje je ova pasmina nastala i odakle su oduvijek uzimani psi za osvjezenje uzgoja.
Kada se sve ovo zna, onda se moze reci da su istarske gonice slovenski lovci kontinuirano kupovali u Istri intenzivnije pocevsi priblizno od 1860. g., te da je istarski gonic u Sloveniji udomacen, a ne da je autohton pas. Srediste nastanka i uzgoja istarskih gonica je, kao sto potvrduje pisanje dr. I. Lovrencica, bio Istarski poluotok i otuda je uzgoj prosiren u Sloveniju. Osnovu uzgoja istarskih gonica u Ribniskoj dolini predstavljali su psi koji su kupljeni u Istri, te tu samo dalje uzgajani.

Zagrebacko drustvo priredjuje 5. i 6. 09. 1906. g. Prvu opcu izlozbu lovackih pasa u Zagrebu u okviru Zemaljske gospodarske izlozbe. Na izlozbi bilo je izlozeno 103 psa, a medju njima i ?hrvatski brakirci?, a to je tadasnji naziv za istarske gonice.

U Cabru (Gorski kotar) registrirana je 1907.g. psetarna ?Gospostije? koja je imala 6 copora, svaki po 12 pasa dakle ukupno 72 psa cistokrvne istarske pasmine koji su se zvali ?hajkaci? ili ?breki?.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata dolazi do mirovanja kinologije, ali tada se u casopisu ?Vjesniku za lov i ribolov? nalazi puno clanaka o gonicima u Hrvatskoj, posebno je bilo dosta razmisljanja i prijedloga oko naziva tadasnjih pasmina gonica u Hrvatskoj.

POVIJEST STANDARDIZACIJE ISTARSKIH GONICA



Prvo sistematsko istrazivanje i proucavanje gonica na Balkanu izvrsio je Austrijski brakolog Franc B. Laska koji je bio austrijski oficir, a zivio je krajem proslog i pocetkom ovog stoljeca u Sarajevu. Laska je bio pasionirani lovac i ljubitelj lovackih pasa. Proputovao je Bosnu i Hercegovinu i upoznao se sa psima u njoj. Ta svoja istrazivanja i proucavanja objavio je u knjizi ?Die Waidwerk in Bosnien und der Hercegovina? koja je objavljena 1905.g. u Grazu. Za vrijeme proucavanja izmjerio je 443 kratkodlaka, 307 dugodlakih i 286 ostrodlakih gonica. Sve gonice opisao pod nazivom ?bosanski gonic?, a dijelio ih je samo po duzini dlake na kratkodlake, dugodlake i ostrodlake. Proucavanjem gonica u Bosni i Hercegovini on je proucio i hrvatske pasmine gonica.
Mada je jedan austrijski brakolog prvi proucio i sistematski istrazio gonice u Bosni i Hercegovini kasnije nikada nikom iz Austrije nije palo na pamet da gonice na Balkanu proglasi za austrijske pasmine pasa.

Na inicijativu dr.Ivana Lovrencica osnovan je u Ljubljani 2. 05. 1924.g. Klub lubitelja brakov (K.L.B.) koji je vec 23. 05. 1924.g. organizirao predavanje na kojem je dr. I. Lovrencic iznio podatke o povijesti, te pasminske znakove za tadasnje pasmine gonica koje su bile poznate u Kraljevini Jugoslaviji. Tom su prilikom definirani pasminski znakovi za jugoslavenske pasmine gonica i to: istarskog kratkodlakog gonica, istarskog ostrodlakog gonica, posavskog gonica, keltskog gonica (danasnji barak), alpskog gonica (danasnji planinski gonic) i balkanskog gonica.
Osim toga 6. 07. 1924.g. odrzan je i pregled gonica gdje su bila prikazana i ocjenjena dva istarska ostrodlaka gonica, dva istarska kratkodlala gonica, dva keltska gonica i jedan posavski gonic. Na tom pregledu dr. I. Lovrencic je ukazao na vrline i mane privedenih pasa i tu su navodno ?definitivno? uobliceni pasminski znakovi za tadasnje pasmine gonica u Kraljevini Jugoslaviji, posebno glede boja i oznaka. Ujesen iste godine Klub ljubitelja braka organizirao je u Grosuplju svoju prvu utakmicu gonica gdje je sudjelovalo sest gonica, a utakmicu je vodio dr. I. Lovrencic.
Taj rad oko gonica u Kraljevini Jugioslaviji na nivou tadasnjeg Jugoslavenskog kinoloskog saveza je u prvim godinama (od 1924. do 1929.g.) imao pocetnog uspjeha, ali je uzgoj gonica u Kraljevini Jugoslaviji nakon toga dosao u krizu jer su brak-jazavcari poceli sve vise potiskivati gonice u lovu.

Da bi se ovo lose stanje u Klubu promijenilo, on 1936.g. mijenja ime u Jugoslavenski klub ljubitelja brakov, a isti tek 1938.g izradjuje pismeni prijedlog pasminskih oznaka za istarskog kratkodlakog i ostrodlakog gonica i predlaze ga JKS-u, iako su pasminski znakovi za tadasnje gonice navodno definirani jos 1924.g. Po navodenju J. Kristena pasminske znakove za istarske ginice napisao je dr. I. Lovrencic. Na godisnjoj skupstini FCI-a 2. 06. 1939.g. u Stokholmu najavljeni su standardi jugoslavenskih gonica za usvajanje. Mjesec dana kasnije 8. 07. 1939.g. u Ljubljani je odbor Jugoslavenskog kluba ljubitelja brakov na svojoj sjednici usvojio pasminske znakove (standarde) gonica te Pravilnik za tjelesno ocjenjivanje i rad gonica. Pravilnik za rad gonica stupio je na snagu 1. 10. 1939.g. Pasminski znakovi i pravilnik za tjelesno ocjenjivanje i rad gonica objavljeni su u casopisu ?Lovec? broj 9 1939.g. u Ljubljani pod naslovom ?Braki Jugoslavije?. U toj brosuri tiskani su pasminski znakovi za istarskog kratkodlakog i ostrodlakog gonica, posavskog gonica, keltskog gonica (danasnj barak) i alpskog gonica (danasnji planinski gonic), a uz to su dati i kratki pasminski znakovi (u biti prijedlozi) za balkanskog, dalmatinskog i makedonskog gonica.
Problem u uzgoju gonica od 1929.g. bio je u tome, sto gonici nisu bili skolovani nego se u lov vodio svaki pas koji je pokazivao volju za gonjenje (cak i ako nije bio rasan), zato je Klub i izradio pravilnik o radu gonica koji je upravo trebao uvjetovati da se gonici pocimlju uciti i time da ne stvaraju stete pri lovu. O svemu tome pise u brosuri ?Braki Jugoslavije? Joze Kristen koji na strani 356 navodi da gonica treba uciti kako su to prije radili stari lovci, a ne samo psa voditi u lov da pravi stetu.

1. dio

Slovenski brakolog dr. Ivan Lovrencic u svojoj radnji ?Istarski brak? koja je objavljena u Ljubljani 1944.g. na strani 75-76 navodi da je Istra u prijasnjim stoljecima imala osim ostrodlakih i kratkodlake gonice kod kojih je bilo najvise bijelih pasa sa narandjastocrvenim oznakama koji su bili pasminski najcisci i najbolji za lov zeceva, ali se u Istri moglo vidjeti i kratkodlake gonice psenicnocrvene ili crvene boje sa bijelim okovratnikom. Vec tada dr. I. Lovrencic istice da su svi bijeli psi sa narandastocrvenim oznakama po usima bili jedna pasmina koja se razlikovala samo po odlakanosti, jer su jedni bili kratkodlaki, a drugi ostrodlaki psi. Kada se ovom doda ono sto je navedeno na strani 100, da je upravo Istra od davnine srediste gdje se pasmina formirala, tada se dobija odgovor na pitanje o autohtonosti ovih pasa iz Hrvatske i to iz pera slovenskog [color:508f=#018d25! important]autora.

Nakon drugog svjetskog rata Ministarstvo poljoprivrede i sumarstva NR Hrvatske, na prijedlog Lovackog saveza NRH, imenovalo je ?privremenu upravu? Kinoloskog udruzenja. Kako je sve ostalo samo na tome imenovanju, a tajnistvo Lovackog saveza Hrvatske nije bilo time zadovoljno, ono je zapocelo organizirati kinoloski rad na podrucju tadasnje NR Hrvatske odrzavanjem 1948.g. smotre gonica u Crikvenici, te donasanjem pravila o radu Kinoloskog udruzenja 28. 08. 1948. godine.

Buduci da je II svetski rat omeo kinoloski rad, tek su na godisnjoj skupstini FCI-a na Bledu 14. 09. 1948.g. prihvaceni standardi za gonice tada nove Jugoslavije i to za istarskog kratkodlakog gonica, istarskog ostrodlakog gonica, posavskog gonica, dalmatinskog gonica (danasnji dalmatinski pas), balkanskog gonica i keltskog gonica (danasnji barak).
Iste godine dr. Janko Lokar objavljuje knjigu ?Lovski psi? u Ljubljani u kojoj su objavljeni standardi koji su predlozeni na Bledu.

Kinolosko udruzenje Hrvatske (KUH) osnovano je 30. 01. 1949.g. u Zagrebu, a iste godine odrzane su smotre u Hrvatskom primorju i u Dalmaciji.
Dana 29. 11. 1949.g. odrzan je u Cerknici Zbor sudaca za gonice za cijelu tadasnju Jugoslaviju, gdje je izmedu ostalog odluceno da se posavcu ostavi naziv koji je usvojen na Bledu ?posavski gonic?.

Prvi pregled pasa u Istri odrzan je 1950.g. Kod odrzavanja smotri u Istri 1950.g. culo se od tadasnjih uzgajivaca istarskih gonica i lovaca da su nakon 2. svjetskog rata slovenski lovci ponovo dolazili u Istru i kupovali istarske gonice.

Slijedece 1951.g. nastavljaju se smotre gonica u Hrvatskom primorju, Istri i Dalmaciji.
Pri ocjenjivanju gonica na tim smotrama sucima iz Hrvatske je bilo privedeno sve vise istarskih kratkodlakih gonica cija je visina grebena bila niza od tada donje dozvoljene granica od 46 cm. Te pse se, iako su bili izrazito pasminski tipicni, nije smjelo pozitivno ocijeniti niti upisati u rodovnu knjigu. Kinoloski suci u Hrvatskoj mr. R. Orban, vet. K. Dosen, V. Pavlic i F. Strunjak 1950.g. pocimlju razmisljeti da se revidira visina grebena kod istarskog kratkodlakog gonica, jer je bilo nuzno pse ?lakog tipa? uvesti u uzgojni registar.

Prvu pisanu vijest o tome imamo u Kinoloskim vjestima 2, biltenu KUH-a koji objavljuje clanak tajnika Sekcije za gonice KUH-a V. Pavlica.

U Hrvatskoj se za taj ?laksi tip? istarskog kratkodlakog gonica osim kinologa pocimnju zanimati i veterinari pa se problematika ?lakog tipa? sagledava i objasnjava sa naucnog stanovista. Tako se objasnjava zasto su u kraskim prejelima opcenito zivotinje lakse grade, objasnjava se uticaj vanjskih faktora.

Na izlozbi pasa u Opatiji 19. i 20. 09. 1953.g., koja je imala medjunarodni karakter kinoloskoj javnosti prikazan je prvi puta ?laki tip? istarskog kratkodlakog gonica.

KSJ seli 1953.g. iz Ljubljane u Beograd, a slijedece 1954.g. na prijedlog mr. R. Orbana osniva Plenum KSJ ?Saveznu komisiju za autohtone pse? koja ima sve kompetencije za gonice tadasnje Jugoslevije. Navedena komisija na svom sastanku 13. 08. 1955.g. u Beogradu donosi izmedu ostalog i dluku da se moraju donijeti standardi za posavskog ostrodlakog gonica, posavskog dugodlakog gonica, te ?laksi tip? istarskog kratkodlakog gonica. Zadatak za izradu standarda povjeren je Kinoloskom udruzenju Hrvatske.

U meduvremenu je na godisnjoj skupstini FCI-a u Luksemburgu 08. 04. 1955.g. doslo do medjunarodne verifikacije standarda gonica bivse Jugoslavije, tj. tek tada FCI zvanicno priznaje standarde gonica koji su podneseni za registraciju 1948.g. na Bledu. Tada su priznate pasmine Istarski kratkodlaki gonic (standard verificiran pod brojem 151), istarski ostrodlaki gonic (br. 152), kraski gonic (danasnji posavski gonic - br. 154), dalmatinski lovacki pas (danasnji dalmatinski pas - br. 153), balkanski gonic (br. 150) i ilirski gonic (danasnji bosanski ostrodlaki gonic - barak - br. 155).

U Zagrebu je 1955.g. osnovan Klub za gonice, prvi klub za gonice u Republici Hrvatskoj.

2. dio

3. dio


Slijedece 1956. godine ukinuta je ?Savezna komisija za atohtone pse?, jer su se neki republicki savezi (KU Slovenije) ustegli od suradnje.

Na sastanku Strucnog savjeta KSJ u Beogradu 6.07.1957.g. zakljuceno je da se za ?laki tip? istarskog kratkodlakog gonica sastavi standard i dostavi ga KSJ radi registracije kod FCI-a. Ocjenjene pse ?lakog tipa? treba upisivati u privremeni registar pasa kojeg vodi KUH.

Ujesen 1957.g. Zbor sudaca Hrvatske na prijedlog svoje Strucne komisije za gonice daje u zadatak sucima V. Jakilu i K. Dosenu da napisu standard za ?lagani tip? istarskog kratkodlakog gonica, sto su navedeni suci i ucinili. Bio je to ?Prijedlog za priznavanje lakog tipa istarskog gonica?. Tu je bilo navedeno da se ?laki tip? podudara sa standardiziranim tipom po boji, opcem utisku, nacinu upotrebe, ali su ekoloske prilike pod kojima su kroz stoljeca uzgajani imale utjecaj na razvoj lakse forme kako po gradi tako i u obliku tijela.

Godisnja skupstina Lovackog saveza Hrvatske 13. 10. 1957.g. zakljucuje da se zabranjuje u Hrvatskoj lov sa necistokrvnim psima od 1. 01. 1959.g.

Kinoloski savez bivse Jugoslavije na svom Plenumu 1957.g. donosi odluku da se tadasnji autohtoni psi mogu na osnovu pozitivne ocjene eksterijera upisati u rodovnu knjigu, a nakon 31. 12. 1958.g. to nece biti moguce.

U periodu od 1953.-1956.g. ocijenjen je prilican broj istarskih kratkodlakih gonica ?lakog tipa?, a ti psi (cija je visina grebena bila od 42-45 cm) dobili su i rodovnice KSJ (uvodeni su u privremeni registar). Vec je tada zapravo ?laki tip? bio priznat od KSJ.

Na sastanku Strucnog savjeta KSJ 1958.g. u Zagrebu zakljuceno je da se oformi ?Komisija za utvrdivanje potrebe ostvarenja novog lakog tipa istarskog gonica iz Istre? u koju su usli vet. K. Dosen (KUH), dr. J. Lavric (iz Slovenije) i N. Radovanovic (iz Srbije). Ta komisija je trebala pregledati pse ?lakog tipa? kratkodlakih istarskih gonica koje je KUH trebao izloziti na Medjunarodnoj izlozbi pasa u Beogradu te na osnovu podnesenog izvjestaja navedene komisije Savezu ?laki tip? bi se priznao i registrirao kod FCI-a.

Na Medunarodnoj izlozbu pasa u Beogradu 7. i 8. 06. 1958.g. KUH je izlozilo 11 pasa (9 zenki i 2 muzjaka dovedenih iz Istre; slike tih pasa objavljene su u casopisu Moj pas br. 8-9 iz 1958.g. na stranama 112, 127) ?lakog tipa? istarskog gonica, kako bi ih troclana komisija mogla pregledati. Dr. J. Lavric je u svom izvestaju naveo glede izlozenih pasa da kod istarskih kratkodlakih gonica poznajemo dva tipa i to ?tezi? i ?laksi?, a vecina od privedenih pasa bila je ?laksa? od pasa koje ubrajamo u ?laki tip?, dok bi neki mogli biti ocjenjeni u ?lakom tipu?, te da su neki ?degenerici?. Sve ove navode demantirao je vet. K. Dosen sa kinoloskog i veterinarskog stanovista, sto je kasnije Strucni savjet KSJ i javno obznanio.

KUH organizira 8. 09. 1958.g. Republicki zbor sudaca za gonice u Delnicama gdje su jasno definirane dvije stvati, kao prvo da se hrvatske pasmine gonica na neki nacin ?zanemaruju? u uzgoju iako lovci u Gorskom kotaru i cijeloj Hrvatskoj (gdje se lovi sa gonicima) isticu da strane pasmine ni priblizno ne odgovaraju u lovu kao domace hrvatske pasmine gonica. Drugo, pokrenuta je ponovno inicijativa za svekoliku borbu za ocuvanja autohtonih gonica u Hrvatskoj.

Iste 1958.g. je u Crikvenici osnovan Klub gonica (do tada drugi klub gonica u Hrvatskoj) ponajvise zaslugom gospodina Vladimira Pavlica.

Plenum KSJ 12. 10. 1958.g. u Beogradu zakljucuje da donja granica visine za istarske gonice iznosi 44 cm, sa tolerancijom od - 2 cm, sto znaci ponovno priznanje ?lakog tipa? istarskog gonica. Mr. R. Orban koji je bio delegat KUH-a napomenuo je da se KUH sa tim ne zadovoljava, jer zeli da se psi od 40 - 46 cm visine grebena pare i uzgajaju odvojeno od velikog tipa, ali unutar pasmine sa istim imenom. Plenum je zakljucio da to rijesi ?Zbor sudaca za autohtone gonice?.

U Banja Luci je 19. 10. 1959.g. odrzan Savezni zbor sudaca za gonice (drugi nakon Cerknice 1949.g.), gdje je donesena odluka da se pasmina istarskih kratkodlakih gonica dijeli u dvije pasmine:
a) veliki kratkodlaki istarski gonic (visina grebena 46-58 cm)
b) mali istarski kratkodlaki gonic (visina grebena ispod 46 cm)
Ovime je ?laki tip? istarskog kratkodlakog gonica dobio svoje priznanje i novo ime ?mali kratkodlaki istarski gonic?. Time je ozakonjeno i njegovo izvorno ?istarsko? ime i odbaceni prijedlozi naziva kao ?otocki? ?kraski? i slicno. Izrada definitivnog standarda za malog istarskog kratkodlakog gonica povjerena je dr. Ottu Rohru iz Zagreba.

Dr. O. Rohr je standard za malog kratkodlakog istarskog gonica sastavio vrlo brzo, te je nakon sto je isti usvojen od Kinoloskog saveza Hrvatske - KSH (dotadasnji KUH mijenja 1959.g. ime u Kinoloski savez Hrvatske), prosljeden na usvajane KSJ.

Na 7. Sjednici Strucnog savjeta KSJ koja je odrzana 1. 04 .1960.g. u Beogradu raspravljalo se o zakljuccima Zbora sudaca iz Banja Luke. Tu je zakljuceno da se usvoji standard za malog kratkodlakog istarskog gonica kojeg je sastavio dr. O. Rohr i vec usvojio KSH.

Medutim, Plenum KSJ koji je odrzan 2. 04. 1960.g. u Beogradu donosi odluku koju su predlozili kinolozi iz Slovenije, da se istarski kratkodlaki gonic ne moze upisati u rodovnu knjigu ako mu je visina grebena ispod 46 cm. Nije jasno zasto je takva odluka donesena kada su Zbor sudaca u Banja Luci 1959.g. i Strucni odbor KSJ dan ranije drugacije odlucili i priznali malog istarskog gonica.

Na sastanku Strucnog savjeta KSJ u Beogradu 4. 03. 1961.g. na inzistiranje mr. R. Orbana donesen je zakljucak da se ponovo oformi troclana komisija ovog puta od sudaca iz Kinoloskog saveza Hrvatske koji bi trebali ?obaviti pregled? malog istarskog kratkodlakog gonica, a kao promatraci bili bi prisutni delegati Kluba gonica iz Slovenije i delegat KSJ. Taj pregled se je trabao obaviti na mjestu kojeg je trebao odrediti Kinoloski savez Hrvatske. Nazalost do ovog pregleda nije nikada doslo, tako da je taj petnajestogodisnji rad brakologa Hrvatske ostao bez rezultata.

Da je ovaj potez tadasnjeg KSJ bio kriv i da se nije smjelo taj tip psa ?zaboraviti? potvrduje nam uzgoj istarskih gonica u Istri, gdje se i danas mogu vidjeti oba tipa istarskog kratkodlakog gonica. To se vidjelo i kod smotre pasa 30.09.1994.g. u Rovinjskom selu gdje je bio prisutan i dr. J. M. Paschoud (predsjednik Komisije za standarde FCI-a), kada je bilo predstavljeno oko 60 pasa istarskih gonica, a medu prikazanim kratkodlakim primjercima istarskih gonica moglo se vidjeti ?malog kratkodlakog istarskog gonica?.

Na sastanku Strucnog odbora JKS-a u Slovenskoj Bistrici 16. i 17. 03. 1968.g. priznate su neke nove pasmine pasa tadasnje Jugoslavije, pri cemu je priznata i jedna hrvatska pasmina pasa Hrvatski ovcar. Tada standardi istarskih gonica nisu mijenjani.

FCI je standarde za hrvatske gonice posljednji puta objavio 15. 01. 1973.g. i to standard za istarskog kratkodlakog gonica br.151 B, istarskog ostrodlakog gonica br. 152 B i za posavskog gonica br. 154 B.

U istarskom mjestu Pazin osnovan je Klub istarskih gonica 25. 03. 1977.g. i to je bio u bivsoj Jugoslaviji jedini specijalizirani klub za istarske gonice. Za pocasnog predsjednika izabran je gospodin Franjo Strunjak poznati hrvatski sudac i uzgajivac istarskih gonica. Ideja o osnivanju Kluba za istarske gonice javila se pocetkom 1974.g. po ideji clanova KD Pazin. U Pazinu postoji Lovacko drustvo ?Vepar? koje je tada imalo oko 650 clanova. Gotovo 400 clanova posjedovalo je istarske kratkodlake i ostrodleke gonice koje je koristilo za lov. Vecina tih lovaca bavila se uzgojem ?istaraca?. Sredinom sedamdesetih godina imamo u Istri i Hrvatskom primorju registrirano vise od 2000 istarskih gonica, te oko 200 registriranih uzgajivaca ovih gonica. Najveci centri uzgoja za istarske gonice su u okolici Pazina, Buzeta, Rovinja, Labina (dakle isti centri kao pred prvi svijetski rat), sto ponovo dokazuje autohtonost ovih pasmina iz Istre.

Osim borbe za priznavanje hrvatskih pasmina gonica u okvirima tadasnje Jugoslavije, hrvatski kinolozi se bore da i kinoloska Evropa upozna nase pasmine i njihovo porijeklo, a uz to se u Hrvatskoj vrse i veterinarska (zooloska) istrazivanja i proucavanje hrvatskih pasmina gonica.

Pod mentorstvom prof. dr. Marija Bauera sa Veterinarskog fakulteta sveucilista u Zagrebu specijalisticke radnje o istarskim gonicima izradili su Tadija Peraic, dipl. vet. 1991.g. pod naslovom ?Istarski gonic komparativna istrazivanja krvne slike? i Cedomir Labura, dipl. vet. 1992.g. pod naslovom ?Istarski gonic istrazivanja nekih, dijagnostickih znacajnih biokemijskih parametara u serumu?. Pri tim istrazivanjima uocena je velika podudarnost u fizioloskim vrijednostima koncentracije mokracne kiseline kod istarskih gonica s onima kod dalmatinskog psa. Pored toga postoji velika slicnost genetske formule za boju. Kod dalmatinskog psa genetska formula boje glasi BB CC DD EE gg swsw TT (Willis, 1984.g.), a proucavanjem istarskog kratkodlakog gonica utvrdena je genetska formula za boju bb CC dd ee gg swsw TT, dakle razlika je samo u nasljedivanju pojedinih faktora boje koji se kod dalmatinskog psa javljaju dominantno homozigotni, a kod istarskog gonica recesivno homozigotni. To dalje egzaktno dokazuje zajednicko hrvatsko porijeklo dalmatinskog psa i istarskog gonica.

Navedeni podaci dokazuju ne samo da su istarski gonici hrvatske pasmine pasa na osnovu povijesnih cinjenica, vec to potvrduju veterinarska istrazivanja i egzaktno dobiveni rezultati tih proucavanja.

Osvježavanje teme, da se ne zaboravimo!