Štenećak

Štenećak - Febris catarrhalis infectiosa
canum je akutna, vrlo prijemčiva zarazna bolest ponajviše mladih Canidaea (pasa), ali i Mustelidaea (lasica) te Prascionidaea (rakuna)
koja se očituje upalnim promjenama na sluznicama očiju, dišnog i
probavnog sustava. Kod ove bolesti često puta zna biti zahvaćen i SŽS
(središnji živčani sustav). Životinje oslabljene ovom bolesti mogu
postati "metama" sekundarnih bakterijskih infekcija koje će otežavati i
komplicirati daljnji klinički tok osnovne bolesti.

možemo dodati vukove, lisice i još dosta pasjih srodnika.
radi slabljenja imnutite, preporuča se nafilati psa bajpamunom.



Glavni su izvori infekcije životinje u konvalescenciji
(životinje koje su preboljele bolest) te životinje inficirane
inaparentno (zarežene životinje koje ne pokazuju znakove bolesti).
Zaraza se širi i izlučevinama bolesne životinje, posrednim i
neposrednim kontaktom bolesne sa zdravom životinjom, ljudima,
posredstvom zaraženog okoliša te osobito kontaminiranom hranom.

životinje koje su preboljele štenećak, zarazne su jako malo vremena nakon izlječenja. nakon toga, više uopće nisu zarazne.
treba napomenuti da štenećak ne spada u zoonoze, te da za ljude uopće nije opasan, jer ne mogu zaraziti njime.



Inkubacija (period od trenutka zaraženja do početka
manifestacije bolesti) traje 3 do 7 dana. U početku bolesti vrlo
izražen OIS - opći infekciozni sindrom (kada se životinja snuždi,
prestaje jesti i piti, narastu joj vrijednosti temperature, bila i
disanja, bolno se glasa a dlačni se pokrivać naježi i izgubi svoj
prirodni sjaj te dolazi do pojačane sekrecije iz nosa i očiju) kasnije
jenjava, prepuštajući svoje mjesto kliničke slike nekim od ostalih
oblika štenećaka kao što su npr. kataralni, crijevni, kožni, plućni i
nervni te oblik bolesti tvrdih mekuši.
danas je virus štenećaka mutirao, te se ne može govoriti o isključivo
ovim simptomima, niti o trajanju inkubacije i bolesti. inkubacija može
biti i 2 tjedna.
takodjer, često prva faza bolesti, koju si gore opisao, bude potpuno
preskočena i ne manifestira se.
Kataralni se oblik očitije upalom sluznica želuca i crijeva što
rezultira proljevom (u kojem nema primjesa krvi) i povračanjem te
upalom gornjih dišnih puteva. Na koži oboljelih životinja (skoro u
polovici slučajeva), osobito na trbuhu, unutrašnjoj strani bedara, na
skrotumu, a rjeđe na drugim mjestima, pojavit će se i egzantem (kožna
promjena).
kožne promjene javljaju se u daleko manjem omjeru od 5o% i ne bi ih se
uopće trebalo uzimati kao releventne pri dijagnosticiranju bolesti. Vrlo tvrdokorni proljevi popračeni učestalim povračanjem koji
postupno dovode do dehidracije i potpune onemočalosti životinje,
istaknuti su simptomi crijevnog oblika štenećaka.
u takvim situacijama životinji je najneophodnija infuzija, koju treba
dobijati u venu ili pod kožu, u što većim količinama. bez nje, neće
niti ljekovi moći djelovati kako treba.
Kod kožnog oblika bolesti najprije se na koži pojave crvene
mrlje, zatim sitne papule, pa vezikule i na kraju kraste koje brzo
otpadaju.


ovo je izuzetno rijetko, zanemarivo u odnosu na ostale oblike.


Plućni oblik koji se očitije bronhitisom, kašljem i otežanim
disanjem, nastavlja se sve do purulentne (gnojne) bronhopneumonije
(upale bronha i ostatka plućnog parenhima) koja nerijetko završava
letalno.

tu pomaže stagloban.


Nervni se oblik manifestira grčevima tjelesne muskulature, koji
u svojoj punoj snazi mogu davati sliku epilepsije, a pojedini mišići i
mišićne grupe mogu postati paraplegične.

kada se dodje do ovog stadija, obično pomoći više nema.

Posebam oblik štenećaka - bolest tvdih mekuši nastaje u pasa u
dobi od 4 do 18 mjeseci, koji uz ranije navedene kataralne simptome
razviju i hiperkeratozu (patološko bujanje gornjih slojeva kože) mekuši
i nosnoga zrcala. Mekuši i njuška u tom slučaju postaju enormno
zadebljali te gube svoju prirodnu elastičnost a njuška gubi svoju
vlažnost. Na to se još nadovezuju i znakovi upale mozga i moždanih
ovojnica, a katkada i proljev, odnosno povračanje. Ovo je ujedno i
najteži oblik štenečaka koji redovito završava letalno.
Dijagnoza štenećaka u pasa se obično postavlja na osnovi anamneze i
kliničke slike bolesti u trenutku kada ju je vlasnik doveo veterinaru.
Laboratorijske metode dijagnoze, uglavnom poradi svoje visoke cijene,
još uvijek nisu uobičajene u rutinskoj dijagnostici, ali se rade na
zahtjev vlasnika životinje.
laboratorijske metode su jedini pouzdani pokazatelji o tome radi li se
doista o štenećaku i trebalo bi ih obavezno provoditi. cijena nije više
tako velika kako je bila nekada. Liječenje životinje uglavnom je simpomatske naravi, podiže se
i opća otpornost organizma, a sekundarne se infekcije provode
aplikacijama antibiotika širokog spektra, ciljanim antibioticima i, u
slučaju težih infekcija, sulfonamidskim preparatima. Provodi se također
i terapija odgovarajućom dijetom. Terapija koja bi bila usmjerena na
samog uzročnika, na žalost, nije moguća.
Jedina moguća metoda profilakse ove bolesti jest imunoprofilaksa, tj.
cijepljenje životinje. Danas se uglavnom koriste polivalentne vakcine
koje, uz to što pružaju zaštitu od štenečaka, pružaju zaštitu i od
drugih tzv. "dječjih bolesti" pasa. Cijepiti psa takvom vakcinom može
se već od 40 dana starosti. Vrlo je bitno da se vlasnici
striktno pridržavaju uputa veterinara o revakvinaciji. Jedna vakcina
nije nikako dovoljna !!! Mnogi veterinari danas preporučuju i godišnju
revakcinaciju pasa koja traje čitav život pošto novija istraživanja
nepobitno pokazuju kako i odrasli, zreli psi mogu oboljeti pa čak i
uginuti od štenećaka. Troškovi liječenja bolesne životinje uvelike
premašuju troškove uredne i disciplininirane revakcinacije, a mogućnost
da će redovito cijepljena životinja oboliti od ove bolesti praktički je
zanemariva.
nikako cjepiti štene staro mjesec dana, to je pogrešno. cjepivom protiv
štenećaka treba ići kada štene napuni 7 tjedana, ne prije.
najpouzdanije je cjepiti prvi put sa 7 tjedana, drugi put nakon 3-4
tjedna, a treći put nakon što štene navrši 4 mjeseca.
nakon toga, dovoljno je cjepiti jedan put godišnje.
takodjer bi vlasnici trebali gledati kojom vakcinom se cjepljenje vrši.
cjepiva koja su npr. deveterovalentna kod nas su jako zastupljena, a
nisu sigurna. u americi ih koriste, ali oni svoje pse cjepe svakih par
mjeseci. obzirom da se kod nas psi cjepe jednom godišnje, cjepivo
nikako ne bi trebalo biti više od peterovalentno.